Zdravko Livaković – najteži hrvatski ispit

Predsjednička kandidatura Milana Bandića ovog tjedna u drugi plan bacila je događaj koji je za Hrvatsku ako ne važniji, onda barem jednako važan kao cirkus na Sljemenu što ga je upriličio spomenuti socijaldemokratski odmetnik.

U minulu srijedu, naime, s političke scene smaknut je Zdravko Livaković, dugogodišnji najbliži suradnik ministra Božidara Kalmete i predsjednik Uprave Hrvatskih autocesta. Prema službenoj verziji Livaković se iz politike povukao dobrovoljno, jer se sjetio da u Zadru ima sina koji je zagazio u osjetljive, formativne godine života. Shvatio je, tvrdi, da bi s njim trebao provoditi više vremena. Ono što se uistinu dogodilo pritisak je Jadranke Kosor na ministra Božidara Kalmetu, zbog učestalih afera što kao gnoj iz čira cure iz sustava Hrvatskih autocesta. Riječ je o osnovanim sumnjama u višemilijunske malverzacije pri ugovaranju i gradnji hrvatskih autocesta. Na meti Državnog odvjetništva Livaković se našao već par tjedana nakon što su organi gonjenja dobili slobodne ruke za rad. Vjerovao je, međutim, da može preživjeti, da će ga njegov politički patron uspjeti zaštiti, čemu najbolje svjedoči izjava koju je u srijedu 29. listopada dao za internet portal net.hr.

– Hoću li biti smijenjen pitanje je za moje šefove. Ne imenujem se sam, ne mogu se sam ni razriješiti. Ja sam osobno ponosan na svojih šest godina mandata, ustvrdio je tog dana državni tajnik.

Podsjeća na Sanadera

Sedam dana kasnije podnio je ostavku na svoje dužnosti u sljedeće obrazloženje: »Razlozi moje ostavke su isključivo osobne naravi, nikakvi drugi. Punih šest godina sam ovdje u Zagrebu, razdvojen od obitelji i mislim da sam u ovih šest godina stvarno dobro obavljao posao koji sam radio i tom je razdoblju Hrvatska napravila značajan iskorak u ukupnoj prometnoj infrastrukturi. Sad je jednostavno vrijeme kad moram bit uz svog sina i uz svoje roditelje«. Ovaj njegov istup neodoljivo podsjeća na bivšeg premijera Ivu Sanadera, točnije na način na koji je rečeni iz pete brzine odlučio prebaciti direktno u rikverc i ispariti u vidu magle. Zdravko Livaković, dakle, nije se povukao jer se iznenada sjetio da u Zadru ima sina. Njegovu smjenu od resornog mu ministra Kalmete tražila je premijerka Jadranka Kosor. Državni tajnik, naime, postao je tempirana bomba, dužnosnik kojem bi policija svaki dan mogla zakucati na vrata. Kao takav, Livaković je bio prisiljen na ostavku, a važnost ovog čina naglasili smo jer isti ukazuje na činjenicu da se organi gonjenja napokon bave korupcijom u javnim poduzećima. U ozbiljnost njihovih akcija još uvijek ne treba bezrezervno vjerovati, ali svakako je ohrabrujuće znati da se hrvatska močvara ustalasala do te mjere da je utopila najbližeg suradnika jednog od najvažnijih ministara u Vladi Jaranke Kosor. Velika je, dakako, mogućnost da se ovdje radi tek o žrtvi relativno slabe figure, s namjerom da se zaštite jači igrači, a na odgovor radi li se o toj prokušanoj metodi začepljivanja rupa na brodu koji tone nećemo dugo čekati.

Nova manipulacija

Bit će dovoljno par tjedana, u kojima ćemo saznati sudbinu članova Uprave Hrvatskih autocesta Jurice Prskala, Ivice Mlinarevića, Josipa Sapunara i Marija Lovrinčevića. Ako samo jedan od navedenih ostane član, ili ne daj bože predsjednik Uprave javnog poduzeća – sa sigurnošću možete računati da je aktualna antikorupcijska akcija samo još jedna u nizu manipulacija kakvima smo u više navrata svjedočili minulih godina.

Što se istrage protiv Zdravka Livakovića tiče, na njezinu (ne)ozbiljnost ukazat će nam odgovor na pitanje hoće li se organi gonjenja baviti provjerom porijekla njegove imovine. Riječ je o relativno jednostavnoj akciji, koja podrazumijeva usporedbu njegovih u poreznoj upravi lako provjerljivih dosadašnjih primanja sa vrijednošću imovine koja se vodi na njegovo ili na ime članova njegove bliže obitelji. Paralelno s tim, dakako, morala bi teći policijsko-pravosudna akcija propitivanja legalnosti poslovanja Hrvatskih autocesta, koja bi, pak, morala reći zašto je u Hrvatskoj metar gradnje autoceste daleko najskuplji u Europi. Iskustvo nas primorava na sumnju da akcije organa gonjenja koje spominjemo neće dati značajnijih rezultata, odnosno da će sudbina imenovanih dužnosnika i članova Uprave javnih poduzeća biti jednake sudbini njihovih kolega iz Hrvatske elektroprivrede. Po starom dobrom hrvatskom običaju sve bi se moglo završiti na nekoliko žrtava pijuna, a ukoliko tome bude tako – računajte da korupcija u našoj zemlji ostaje pitoma domaća životinja.